Spomendan naše nebeske zaštitnice svete Apolonije, 9. veljače 2024., zajednički su obilježili i proslavili Hrvatska komora dentalne medicine (HKDM) i Hrvatsko kršćansko društvo dentalne medicine (HKDDM) hodočašćem i misnim slavljem u Svetištu Majke Božje Remetske u Zagrebu.
Obilježavanje je započelo okupljanje ispred sjedišta Komore i hodočašćem do Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, tj. do Svetišta Majke Božje Remetske.
Svetu misu predvodio je duhovni pratitelj HKDDM-a prof.dr.sc. Josip Šimunović, dekan Katoličko bogoslovnog fakulteta, čiju propovijed prenosimo u cijelosti:
Cijenjeni članovi Hrvatske komore dentalne medicine, dragi članovi Hrvatskoga
kršćanskog društva dentalne medicine, dragi i poštovani doktori dentalne medicine, dentalni
tehničari, dentalni asistenti i oralni higijeničari, dragi i poštovani svi koji ste na bilo koji način
povezani sa svima koji danas radosno slave blagdan sv. Apolonije! Draga braćo i sestre!
Zakoračili smo u mjesec veljaču. Prošao je jedan mjesec nove građanske 2024. godine.
još smo, možemo reći, na početku građanske godine i lijepo je da na početku doktori dentalne
medicine, dentalni tehničari, dentalni asistenti i oralni higijeničari proslavljaju blagdan
njihove zaštitnice – sv. Apolonije.
Uvjeren sam da u ovom trenutku ne trebamo ponavljati poznate crtice iz života sv.
Apolonije, djevice i mučenice iz trećeg stoljeća, iz prvih kršćanskih vremena. Uvijek me
fascinira odlučnost i ustrajnost svjedoka vjere koji svojim životom, a onda i mučeničkom
smrću potvrdili da zaista pripadaju Isusu Kristu, da Isus Krist ima mjesto u njihovu životu.
Takva jedna svjedokinja bila je i sv. Apolonija, čiji blagdan danas slavimo. Ona je znala tko je
za nju Isus Krist, što za nju znači biti kršćanskom pa i u vremenu koje nije bilo naklonjeno
kršćanima i kršćanstvu te tako dati vidljivo svjedočanstvo da je povjerovala Kristovim
riječima. U svemu tome veliki je poticaj i primjer svima, a nekako posebno onima koji je
časte kao svoju zaštitnicu.
Kada tijekom liturgijske godine slavimo spomendane, blagdane i svetkovine, uvijek je
dobro osvijestiti samima sebi značenje pojedinih spomendana, blagdana i svetkovina te ih
onda unijeti u svoj vlastiti vjernički i općeljudski život.
Danas imamo pred sobom lik sv. Apolonije. Razmišljanja na njezin blagdan mogu
krenuti u nekoliko smjerova.
Mogli bismo razmišljati o vjeri jer je sv. Apolonija vjerovala Isusu Kristu te da ju ni
smrt neće rastaviti od voljene osobe Isusa Krista. Kako stojimo mi s našom vjerom? Kakva je
ona? Vruća, mlaka ili hladna?
Mogli bismo govoriti o njezinu svjedočanstvu Isusove učenice, a onda i o našem hodu
za Kristom učiteljem. Koliko uopće hodamo za Njim? Pratimo li Isusov korak ili možda
šepesamo ili zaostajemo?
Mogli bismo se zaustaviti kod mučeništva sv. Apolonije i današnjim raznim oblicima
mučeništva koja nam drugi omogućuju ili si sami priskrbljujemo.
Mogli bismo razmišljati o svetosti sv. Apolonije koje je bilo konkretno, kao i o
trajnom pozivu na svetost svih ljudi i u 21. stoljeću.
Zaista lijepa je paleta misli i usmjerenja koja nam se otkrivaju ako ostanemo uz sv.
Apoloniju. Ona je svetica, a sveti nas hrabre i prate na našem životnom putu. Mene bi osobno,
zaista interesiralo kako vi, doktori dentalne medicine, dentalni tehničari, dentalni asistenti i
oralni higijeničari doživljavate sv. Apolonije? Jeste li si možda i vi postavili u nekom trenutku
vašeg života i djelovanja to relacijsko pitanje – sv. Apolonija i ja? Ako možda niste, evo vam
sada prigode da si postavite! To vam ostavljam kao korisnu zadaću – da malo promislite o
poticaju i plodovima slavljenja blagdana sv. Apolonije.
Iz bogatstva puteva razmišljanja o sv. Apoloniji, istaknutih i neistaknutih, htio bih se
sove večeri zajedno s vama zaustaviti kod SVETOSTI. Svi smo pozvani na svetost nastojeći
ju ucijepiti u naše vrijeme, sa svim njezinim rizicima, izazovima i prilikama (usp. Gaudete et
exsultate, 1). Svatko je pozvan na svetost. Svetost nije pridržana samo nekima. „Opremljeni
tolikim i tako spasonosnim sredstvima, svi su Kristovi vjernici, bilo kojeg položaja i staleža,
svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen
sâm otac“ (Lumen gentium, 11). Lijepo je naglašeno – svaki na svojemu putu. Papa Franjo
kaže: „Ne bi nas smjelo obuzeti obeshrabrenje kad promatramo primjere svetosti koji se čine
nedostižnima. Postoje svjedočanstva koja su korisna i poticajna, ali nismo stvoreni zato da
imitiramo nekog drugog, jer bi nas to moglo dovesti do toga da se udaljimo od jedincatog i
točno određenog puta koji Gospodin čuva za nas. Ono što je važno jest da svaki vjernik
prepozna svoj put i dade ono najbolje od sebe, da očituje najosobnije darove koje mu je Bog
dao (1 Kor 12,7), a ne da iscrpljuje svoje snage pokušavajući beznadno oponašati nešto što
nije zamišljeno za njega. Svi smo pozvani biti svjedoci, ali postoje mnogi načini svjedočenja
u životu“ (Gaudete et exsultate, 11).
Put naše svetosti je naša svakodnevica. Svetost nam je blizu i to toliko blizu da ni sami
nismo svjesni njezine blizine. Put naše svetosti je naš život kojeg prihvaćamo kao dar
Nebeskog Oca. Put naše svetosti je naš dan. Kad god izvršimo svoje dužnosti, kada izvršimo
svoje obveze, kada nekoga posjetimo, nekome pomognemo, nekoga pomirimo, kada nekoga
razveselimo, kada spriječimo svađu ili sukob, kada prihvatimo sebe sa svojim manama (s
nakanom da ih ispravljamo) i vrlinama (s nakanom da one posluže za proslavu Boga u našem
životu), kada prihvatimo drugoga u dinamičnosti njegove osobe – polako ostvarujemo vlastitu
svetost.
Svetost nije daleko. Ona je pored nas i daje nam se svakoga dana, i to dvadeset i četiri
sata, non-stop! Od nama naoko sitnica sastoji se naš dan, naš život i naša svetost. Sitnice su
sitnice, ali biti savršen u sitnicama nije sitnica. U prilog našeg razmišljanja, neka budu
istaknute misli Phila Bosmansa:
Križanja i semafori
Ne možeš u život voziti natraške.
Ne možeš dane proživljavati unatrag
i tako si vratiti ljepše dane.
Moraš naprijed. Iz dana u dan. Iz godine u godinu.
Ne možeš se zadržavati,
nitko se ne može zaustavljati.
Ima jako mnogo križanja.
Nailaziš na ljude i stvari.
Možeš doživjeti i nezgodu, katkad i pravi prasak.
Sukobljuješ se s ljudima koji su nalik oklopnom vozilu.
Nikad se ne miču s puta. Uporno ostaju u svojoj kolotečini.
Zakrče ti put i mogu te jako razljutiti.
Ima jako mnogo križanja. Pazi na semafore.
Crveno, to su životna svjetla za kočenje.
Iza njih se ne može dalje: neuredna pohlepa,
utjelovljeni egoizam, bolesna zavist.
Iza toga prestaju putovi a započinju ponori.
Srdačnost, želja za pomirenjem, spremnost pomoći,
blagost – njima se semafori tvojega života
prebacuju opet na zeleno, i tvoj se put opet nastavlja.
Budi srdačan i ljubazan u svakodnevnom ophođenju
s ljudima i stvarima.
Neka motor tvojega srca bude uvijek topao.
Ne zaboravi da postoji samo jedan ključ za paljenje,
a to je ljubav.
(Phil Bosmans, Živjeti svaki dan. Pratilac kroz godinu, Zagreb, 2000., 15)
Želite li vi, draga braćo i sestre biti sveti? Postajati svetiji? Svima želim sretan put u
hodu do svetosti! Jer svetost nije daleko od nas! Amen.
