XXXI. Svjetski dan bolesnika

11. veljače 2023.

“Pobrini se za njega”

Suosjećanje kao sinodalna briga za zdravlje

10. siječnja 2023.

Draga braćo i sestre!

Bolest je dio našeg ljudskog stanja. Međutim, bolest može postati nehumana ako se proživljava u izolaciji i napuštenosti, bez brige i suosjećanja.

Kada se putuje u društvu, nije neobično da nekome bude loše, da mora stati zbog umora ili zbog neke nezgode na putu. Upravo se u takvim trenucima vidi kavi smo dok koračamo zajedno: jesmo li doista suputnici ili samo pojedinci na istom putu koji gledajući svoje interese prepuštaju drugima da se snađu. Zbog toga na trideset i prvi Svjetski dan bolesnika, u jeku sinodalnog puta, pozivam sve nas da razmišljamo o tome da upravo kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti zajedno hodati u Božjem stilu, a to su blizina, suosjećanje i nježnost.

U Knjizi proroka Ezekiela, Gospodin govori ove riječi koje predstavljaju jednu od središnjih točaka cjelokupne Objave: “Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka“, riječ je Jahve Gospoda. „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu,  […] past ću ih pravedno.“  (34:15-16) Iskustva zbunjenosti, bolesti i slabosti sastavni su dio su putovanja čovjeka ovim svijetom. Ona nas ne isključuju iz Božjeg naroda, već nas dovode u središte Gospodinove pozornosti, jer on je naš Otac i ne želi na tom putu izgubiti niti jedno svoje dijete. Naučimo, dakle, od njega kako biti zajednica koja istinski zajedno hoda, sposobna oduprijeti se kulturi odbacivanja.

Enciklika Fratelli Tutti potiče nas iznova čitati prispodobu o dobrom Samaritancu, koju sam odabrao da ilustriram kako se možemo pomaknuti iz sjene „tamnih oblaka“ zatvorenog svijeta do „predviđanja i stvaranja otvorenog svijeta“ (usp. br. 56). Duboka je veza između ove Isusove prispodobe i mnogih načina na koje se u današnjem svijetu niječe bratstvo. Posebno činjenica da je čovjek, pretučen i opljačkan, ostavljen pokraj ceste, predstavlja stanje u kojima je previše naše braće i sestara ostavljeno u trenutku kada im je pomoć najpotrebnija. Više nije lako razlikovati napade na ljudski život i dostojanstvo koji imaju prirodne uzroke od onih izazvanih nepravdom i nasiljem. Naime, zbog sve veće nejednakosti prevladavajućih interesa nekolicine koji sada znatno utječu na svaku društvenu sredinu,  teško je prihvatiti  da je bilo koja promjena isključivo “prirodna”. Sva patnja odvija se u kontekstu “kulture” i njezinih različitih proturječja.

Ovdje je posebno važno prepoznati stanje usamljenosti i napuštenosti. Ova vrsta okrutnosti može se lakše prevladati nego bilo koja druga nepravda, jer – kao što nam govori prispodoba – da bismo je uklonili potreban je samo trenutak naše pažnje, osjećaj samilosti. Dvojica putnika, koji se smatraju pobožnima i religioznima, vide ranjenika, ali se ne zaustavljaju. Treći pak prolaznik, Samaritanac, prezreni stranac, sažali se i brine se za tog stranca kraj puta, ponašajući se prema njemu kao prema bratu. Postupajući tako, čak i ne razmišljajući o tome,  postupa drugačije, čini svijet bratskijim.

Braćo i sestre, nikad nismo spremni za bolest. Često čak i ne priznajemo da starimo. Naša nas ranjivost plaši, a sveprisutna kultura učinkovitosti tjera nas da je skrivamo, ne ostavljajući mjesta našoj ljudskoj slabosti. Zbog toga budemo zatečeni kada se dogodi zlo i kada nas rani. Štoviše, drugi bi nas u takvim trenucima mogli napustiti ili, u vlastitim trenucima slabosti, možemo osjećati da mi njih trebamo napustiti  kako im ne bismo bili na teret.  Tako nastupa usamljenost i možemo se zatrovati gorčinom nepravde, kao da nas je sam Bog napustio. Doista, može nam biti teško ostati u miru s Bogom  kada je poremećen naš odnos s drugima i nama samima. Stoga je ključno, i kad je riječ o bolesti,  da se cijela Crkva ugleda u primjer milosrdnog Samaritanca iz Evanđelja, kako bi postala prava „poljska bolnica”, jer se njezino poslanje očituje u djelima skrbi, osobito u povijesnim okolnostima našega vremena. Svi smo krhki i ranjivi i trebamo suosjećanje koje zna kako zaustaviti, pristupiti, izliječiti i uzdići. Stoga je nevolja bolesnika poziv koji poništava ravnodušnost i usporava one koji idu svojim putem kao da nemaju sestara i braće.

Svjetski dan bolesnika poziva na molitvu i blizinu onih koji pate. Također mu je cilj podizanje svijesti Božjeg naroda, zdravstvenih ustanova i civilnog društva da na novi način zajednički napreduju. Ranije citirano Ezekielovo proročanstvo oštro sudi o prioritetima onih koji imaju ekonomsku, kulturnu i političku moć nad drugima: “Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnike ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljene ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite“ (34: 3-4). Božja je riječ uvijek prosvjetljujuća i suvremena; ne samo u onome što osuđuje, nego i u onome što predlaže. Doista, završetak prispodobe o milosrdnom Samaritancu  sugerira kako se djelovanje bratstva, koje je započelo kao susret licem u lice, može proširiti na organiziranu skrb. Elementi gostionice, gostioničara, novca i obećanja da će biti obaviješteni o situaciji (usp. Lk 10,34-35) upućuju na svakodnevni i svuda u svijetu angažman zdravstvenih i socijalnih radnika, članova obitelji i volontera, kroz koje se uzdiže dobro nasuprot zlu.

U godinama pandemije povećao se je naš osjećaj zahvalnosti za one koji svakodnevno rade na području zdravstvene zaštite i istraživanja. Ipak, nije dovoljno izaći iz tako goleme kolektivne tragedije samo odavanjem počasti herojima. COVID-19 je opteretio velike mreže stručnosti i solidarnosti i razotkrio strukturna ograničenja postojećih sustava javne skrbi. Zahvalnost, dakle, mora biti praćena aktivnim traženjem, u svakoj zemlji, strategija i resursa kako bi se zajamčilo temeljno pravo svake osobe na osnovnu i pristojnu zdravstvenu skrb. Samaritanac poziva gostioničara da se “brine za njega” (Lk 10,35). Isus svakome od nas upućuje isti poziv. On nas potiče: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37). Kao što sam naglasio u Fratelli Tutti, “Ova nam prispodoba pokazuje kako mogu ponovno izgraditi zajednicu muškarci i žene koji se identificiraju s ranjivošću drugih, koji ne dopuštaju  stvaranje društva isključenosti i umjesto toga djeluju kao susjedi, podižući i rehabilitirajući pale radi općeg dobra” (br. 67). Doista, „stvoreni smo za ispunjenje koje se može pronaći samo u ljubavi. Ne možemo biti ravnodušni prema patnji” (br. 68).

Dana 11. veljače 2023. obratimo se mislima svetištu u Lurdu i proročanskoj pouci povjerenoj Crkvi za naše suvremeno doba. Nije važno samo ono što dobro funkcionira ili nisu važni samo oni koji su uspješni. Bolesnici su, naime, u središtu Božjeg naroda, a Crkva napreduje zajedno s njima kao znak ljudskosti u kojoj je svatko dragocjen i nitko ne smije biti odbačen ili napušten.

Zagovoru Marije, Zdravlju bolesnika, povjeravam sve vas koji ste bolesni, vas koji se brinete o bolesnicima u svojim obiteljima ili na svom radnom mjestu, kroz istraživanje i i volontiranje, kao i vas koji se zalažete za uspostavljanje osobnih, crkvenih i građanskih veza bratstva. Svima od srca upućujem svoj blagoslov.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 10. siječnja 2023

Franjo

Prof.dr.sc. Ana Planinc ~ Peraica