Došašćem do Božića.

Božićno razmatranje članovima Upravnoga odbora

Hrvatskoga kršćanskog društva dentalne medicine

(13. prosinca 2025.)

Josip ŠIMUNOVIĆ

U naše zajedničko molitveno-meditativno razmišljanje lijepo nas može uvesti himan koji se moli u Jutarnjoj molitvi Božanskog časoslova u vremenu došašća do 16. prosinca:

Čuj, jasni glas odjekuje,

U tami nas opominje:

Odà sna sad se trgnite,

S nebesa Isus dolazi.

Nek duh se diže klonuli,

Nek praha više ne grli,

U visu nova zvijezda sja,

Od rana da nas ozdravlja.

To Bog nam šalje Jaganjca,

Da briše naše dugove;

Svi skupa sad sa suzama

Za oproštenje molimo!

Kad iznovice dođe on

I strahom zemlju napuni,

Nek ne kazni nas grešnike,

Nek pomiluje blago nas.

Pred nama je treća nedjelja došašća. Treća adventska svijeća na našim adventskim vijencima bit će upaljena i svojim će nas svjetlom podsjetiti da se približava Isusov rođendan – Božić. I ove godine proslavit ćemo Božić te se za proslavu Božića više ili manje pripraviti i pripremiti. Proći će i Božić, a nama što će ostati od tog dana? Hoće li nam donijeti neke promijene ili ćemo ga tradicionalno proslaviti sa svim onim dekorom i ugođajem jer su to naši lijepi i dragi običaji? Da, sve to jest Božić kod nas, no donosi li Božić nešto novo, nešto bolje u našem vjerničkom i općeljudskom životu ili ćemo trebati čekati još Božića da istinski osjetimo duh onoga što se dogodilo tog prvog Božića, kad je Isus – Sin Božji postao vidljivo jedan od nas, kad je te noći mijenjao život onih koji su bili uz Njega i koji su ga došli posjetiti?

Došašće kao vrijeme priprave za Isusov rođendan, ali i vrijeme kada intenzivnije mislimo na Njegov ponovni dolazak na zemlju na kraju vremena (premda bi nam to trebalo biti na pameti, u srcu i djelovanju svaki dan), ima svoja obilježja. Ona vanjska pomoću kojih možemo odmah zaključiti da smo u vremenu došašća, ali ona nutarnja, ona koja bi trebala biti prisutna kod svake Isusove učenice i učenika, ona obilježja i koraci u toj pripremi koji mijenjaju naš odnos prema Bogu, bližnjima i samima sebi.

Kao što je već bilo naglašeno, došašće je vrijeme priprave za Isusov rođendan, ali i za Njegov ponovni dolazak na kraju vremena. Došašće je vrijeme čekanja. Čekamo s nestrpljenjem Božić, ali čekamo i Isusov dolazak među nas koji će se dogoditi u svoj Njegovoj sili i slavi. Došašće je vrijeme dolaska. Ne treba posebno naglašavati i objašnjavati vrijeme čijeg dolaska. Došašće je vrijeme bdijenja koje nas jače poziva na budnost za Isusov dolazak, ali također i kada nastojimo pozornije bdjeti nad svojim životom, djelima i riječima u danima koje smo dobili od Stvoritelja. Došašće je vrijeme čežnje za Isusom koji na najbolji način može ispuniti naša srca, unatoč mnogim ponudama upitnih kvaliteta.

Svatko od nas mogao bi možda reći što za njega ili nju znači došašće. Da, sve to obilježava došašće. Kada tako razmišljamo, došašće je puno više od svjetlećih lampica, okićena grad, trgovina i božićnih pjesama koje više pripadaju božićnom vremenu, a ne vremenu koje mu prethodi. Kao da se bojimo došašća ili mislimo da se ono sa svojim ispravnim obilježjima ne uklapa u naš sklop razmišljanja i djelovanja jer intenzivnije propituje naš odnos s Isusom i koliko nam On uopće znači.

„Središnja i tradicionalna tema treće nedjelje došašća jest radost, jer je ‘Gospodin blizu’. Posebno obilježje adventa upravo je radost iščekivanja. U srednjem je vijeku advent poprimio pokornički karakter pa je ova nedjelja bila trenutak prekida pokore i vrijeme radosne proslave – gotovo predokus nadolazećeg Božića. Svečani i vedri ton izražavali su i vanjski znakovi, poput nošenja ružičastog liturgijskog ruha. I danas se ono može upotrijebiti, iako više nema isto značenje kao nekoć, jer je advent izgubio svoj izraženi pokornički karakter koji ga je ranije povezivao s korizmom.“ Ipak, liturgija treće nedjelje i „dalje je obilježena velikim pozivom na radost. […]  Radost o kojoj govori […] nije prolazni osjećaj ni trenutni ushit, nego duboka stvarnost koja izvire iz spasenja i pomirenja s Bogom. Oslobođenje od grijeha, krivnje i sebičnosti rađa autentičnu radost – početak istinskoga kršćanskog slavlja koje nema kraja. Božje spasenje je blizu, ono je među nama i to je glavni razlog naše radosti“ (Danimir Pezer, Treća nedjelja došašća – Nedjelja radosti, u: Živo vrelo, 42(2025.)12, 34).

Mi ljudi volimo sanjati. Sanjamo o … Mi ljudi više puta čeznemo. Čeznemo za… Naši snovi i naše čežnje pomažu nam više puta da nadvladamo surovost životnih dana.

O jednom snu i čežnji progovara i evanđelje ovogodišnje treće nedjelje došašća. Danas nas ono ispituje jesmo li pogodili/otkrili smisao došašća ili će nam trebati neko drugo došašće da to postignemo i da od tog pogotka živimo!

I ove nedjelje s nama je Ivan Krstitelj. Ivan Krstitelj imao je san o Mesiji i čeznuo je za njim. Veliki prorok i propovjednik koji je dobro protresao svoje suvremenika, potičući ih na obraćenje i pokoru, našao se u tamnici. Čekao je što će biti s njime jer kraljevska obitelj nije mogla slušati njegove riječi. U tom očekivanju, Isus je počeo nastupati i djelovati. Ivanovi su učenici bili svjedoci Isusova nastupa, ali nisu bili sigurni tko je On? S tom nedoumicom došli su Ivanu u tamnicu, a Ivan ih šalje Isusu s pitanjem: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo?“ To su pitanje Ivanovi učenici uputili Isusu, ali to pitanje odjekuje i u našem srcu. „Tko je Isus za nas? Jesmo li ga doista prepoznali kao Spasitelja? Isus ne odgovara jednostavnim ‘da’ ili ‘ne’. On upućuje na svoja djela – na znakove koji svjedoče da je on Mesija poslan od Boga. Ivanu, kojega u tamnici muči sumnja, Isusove riječi postaju poziv na vjeru. U Njegovim djelima i riječima svaki čovjek koji čeka spasenje nalazi svoj odgovor. Po Isusu je Božje spasenje stiglo i u naše živote.

Isus i danas upućuje istu opomenu: ‘Blago onome tko se ne sablazni o mene.’ Teško je vjerovati u ‘obrnutog Mesiju’ – onoga koji pobjeđuje križem, koji ne dolazi u sili, nego u poniznosti. Ipak, Ivan ostaje vjeran, čak i u tami. On vjeruje, iako ne vidi. A kako mi živimo svoju vjeru kad dođu tamni dani, kušnje i križevi? Isusova djela nikoga ne prisiljavaju: ona ne nameću vjeru, nego pozivaju na slobodan odgovor. Ne smijemo Isusa mjeriti svojim očekivanjima, nego prihvatiti takvog kakav jest – Otkupitelja, Glasnika Radosne vijesti i Posrednika Božjeg kraljevstva. Tek kad otvorimo srce toj istini, rađa se prava radost – čak i onda kad nas to poziva da napustimo svoje pogrešne predodžbe i očekivanja“ (Isto, str. 34-35).

Zna Isus da su mnogi mislili kako pogrješno radi i da su očekivali borbenijeg Mesiju. Ne zamjera im! Ne zamjera ni Ivanu Krstitelju! Poslao je odgovor na pitanje pa može biti miran. Svako Isusovo djelo dovodi u pitanje vjeru u Njega i kao Spasitelja, Otkupitelja i kao Sina Božjega.

Pitanje Ivana Krstitelja i danas se ponavlja. Ponavlja se kroz stoljeća: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Povijest je pokazala da su dolazili i odlazili vođe koje su nudile sreću i uspješan život, „kvalitetan život“ – više puta na brzinu ili uz instant uspjeh. Samo se trebalo njima pridružiti, vjerovati u njihova obećanja i sve će biti u najboljem redu… No je li to bilo baš tako? Mnogi nisu otkrili tko jedini može pružiti smisao života. Mnogi su otkrili to kada je već bilo kasno…

Znamo li i mi biti oni koji baš ne vjeruju sve Isus i potajice čekamo nekog drugog spasitelja? Ili smo već otišli ili odlazimo drugim učiteljima, za svaki slučaj?

Ovo sveto vrijeme došašća želi nas vratiti Isusu, želi nam pomoći da u Njemu gledamo svog Spasitelja, svoj izvor snage i radosti te da nam u našem životu Isus bude vječita želja!

S ovim izrečenim mislima, želim svima vama i svima vašima, u Lijepoj našoj i po čitavome svijetu, plodonosan hod kroz vrijeme došašća, radostan Božić i božićne (blag)dane te blagoslovljenu novu 2026. godinu!

S Isusom krenimo u dane nove godine i budimo nositelji božićne blizine i nakon Božića!